Podupirem privatizaciju bolnica, posebno ondje gdje prelazak iz javnoga u privatno jamči zdravu konkurenciju na tržištu i posljedično kvalitetniju i cjenovno konkurentniju uslugu. Međutim, privatizacija u zdravstvu ne smije urušiti javno zdravstvo, tako da trošak ostane javni, profit privatni, a korisnici nezadovoljni.
Dug zdravstvenih ustanova veledrogerijama uvijek potakne polemike o načinu rješavanja problema financiranja zdravstva, a zadnji put pojavila su se i neka radikalnija razmišljanja. Politički krugovi plasirali su ideju o osnivanju državne veledrogerije. Neki ekonomisti rješenje vide u privatizaciji svih bolnica. Jedan je kolega (u ovoj kolumni) negirao opće pravo na zdravstvenu skrb jer smatra da ona može biti nečiji interes, ali ne i pravo. On se protivi “prisilnom kolektivnom financiranju” zdravstva i zagovara rješenje prema kojem bi svatko kupio uslugu koju treba bez sudjelovanja u kolektivnom financiranju sustava. Zašto mislim da su gore navedene ideje pogrešne? Ministar Marić potvrdio je da zdravstveni sustav proizvodi mjesečni manjak od 220 milijuna kuna. O cijenama lijekova i većeg dijela potrošnog materijala koje od proizvođača kupuju i distribuiraju veledrogerije pregovaraju HZZO i HALMED. Budući da veledrogerije ne utječu ni na cijene ni na potrošnju u zdravstvenom sustavu, nema načina da se osnivanjem državne veledrogerije smanje troškovi. Uz postojeću veledrogerijsku logistiku besmisleno je trošiti na uspostavu državne veledrogerije.
Pravo ili poželjan cilj?
Naš sustav zdravstvene skrbi temelji se na Bismarckovu modelu solidarnosti i uzajamnosti prema kojem se novcem prikupljenim od radno aktivnoga stanovništva u kombinaciji s proračunskim novcem osigurava skrb svim građanima. Sve razvijene zemlje primjenjuju slične modele i svima je zajedničko načelo solidarnosti. Jedina razvijena zemlja svijeta koja ne jamči pravo na zdravstvenu skrb građanima i u kojoj dominira tržišni model u zdravstvu jest SAD.
UN-ova Deklaracija o ljudskim pravima zdravstvenu zaštitu definira kao jedno od temeljnih ljudskih prava, a Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima priznaje svakomu pravo na najviši mogući zdravstveni standard. Stotinu sedamdeset pet zemalja potpisalo je Pakt, nisu ga ratificirali jedino Komori, Palau i SAD. Slično kao kolega iz uvodnog dijela ovoga teksta, američki konzervativci smatraju da zdravstvena zaštita nije pravo, nego samo “poželjan cilj” koji na tržištu svatko ostvaruje prema svojim mogućnostima pa desetljećima uspješno lobiraju protiv ratifikacije Pakta. Je li taj tržišni model iznjedrio kvalitetu uz prihvatljiv trošak korisnicima? SAD na zdravstvo troši najviše u svijetu, čak 17,7 posto BDP-a ili više od 11 tisuća dolara po stanovniku. Medijan zemalja OECD-a devet je posto BDP-a ili oko četiri tisuće dolara po stanovniku, a Hrvatska izdvaja sedam posto BDP-a ili samo oko tisuću dolara po stanovniku.
Učinkovitost najskupljega svjetskog sustava je porazna. Izvješće o uspješnosti tretmana različitih bolesti koje godišnje objavljuje časopis Lancet pokazuje da SAD, s indeksom 82, ima najlošiji ishod liječenja od svih razvijenih zemalja. Prosjek je razvijenih zemalja 89, a Hrvatska, s 11 puta manjim izdvajanjem per capita od SAD-a, ima indeks 79, dakle samo malo lošiji od te zemlje. Američko je zdravstvo tržišni biznis od 3600 milijardi dolara, a tržište ne poznaje empatiju i solidarnost. Univerzalna zdravstvena skrb i niže cijene usluga zahtijevale bi povećanje, a ne sniženje, poreza bogatima i smanjenje cijena i profita u zdravstvenom biznisu.
Da bi to onemogućili, veliki igrači angažirali su čak 3300 lobista u Washingtonu, odnosno više od šest lobista na jednoga člana Kongresa! Zato pacijent za dva mjeseca bolničkog liječenja od COVID-19 dobije račun od 1,15 milijuna dolara i privatni zdravstveni osiguravatelji u posljednje tri godine povećavaju profite za 120 posto, a 28 milijuna Amerikanaca nema zdravstveno osiguranje i još 50 milijuna njih strahuje od bankrota jer ima police s nedovoljnim pokrićem. Želimo li doista takvu budućnost?
Erozija kvalitete
Naš zdravstveni sustav treba reformirati i riješiti njegove interne neefikasnosti, ali i osigurati povećanje plaća zdravstvenim radnicima te cijene usluga postaviti
na realnije osnove. Sustav bi bio stabilniji, destimulirali bi se odlasci zdravstvenih radnika i osigurali korektni preduvjeti za pametno otvaranje prema privatnoj
inicijativi. Za sve to morat ćemo, dakle, povećati izdvajanja i doći na OECD-ov prosjek od devet posto. Moramo biti svjesni da prekomjeran pritisak na smanjenje poreza i izdvajanja vodi prema eroziji kvalitete javnih usluga i negativnoj selekciji kadra u javnoj upravi, zdravstvu, školstvu, pravosuđu… Došlo je vrijeme da i mi poduzetnici zahtjeve za smanjenje troškova javnih službi zamijenimo zahtjevima za povećanje njihove kvalitete, pouzdanosti i efikasnosti. Alternativa, na kojunavode ‘tržišni fundamentalisti’, prepuštanje je zdravstva tržišnim zakonima, a kako to funkcionira i u što se izrodi, vidimo zorno na primjeru SAD-a.
Željko Perić
Izvor: Lider
