Otvorimo li mrežnu stranicu bilo koje velike naftne kompanije, vidimo da su glavne teme o kojima govore strategija dekarbonizacije, smanjenje proizvodnje tradicionalnih goriva, prestanak otvaranja novih bušotina i znatno povećanje ulaganja u obnovljive i čiste izvore energije
Nakon skoro 20 godina od ulaska Mola u vlasništvo Ine, Vlada RH najavila je riješiti kumulirane nesporazume otkupom Molova udjela u Ini. Osim pitanja je li to najpametniji način za ulaganje velika novca, postavlja se i važno pitanje koji to ključni izazovi novoga (staroga) većinskog vlasnika čekaju u Ini. Vlada će naslijediti (zakasnjelo) veliko ulaganje u modernizaciju rafinerije u Rijeci. Ta kapitalna investicija, pokrenuta nakon dugogodišnjeg odgađanja, određuje smjer razvoja Ine za dugo razdoblje nakon njezina završetka, dakle za novo doba u kojemu će cestama voziti bitno drugačije pogonjena vozila i kad će dominirati tema nulte emisije stakleničkih plinova, vrijeme u kojemu će cijeli lanac vezan uz proizvodnju i potrošnju ugljikovodika doživjeti ogromne promjene. Velike naftne kompanije dugi su niz godina prvo izravno, a kasnije prikriveno, sponzoriranjem ‘znanstvenih’ radova, osporavale problem globalnog zatopljenja i svoje uloge u njemu, kupujući tako dodatna desetljeća za nesmetanu i unosnu eksploataciju ugljikovodika.
Promjene neizbježne i ogromne
Međutim, otvorimo li danas mrežnu stranicu bilo koje velike naftne kompanije, vidimo da one sebe više ne nazivaju naftnim, već energetskim kompanijama, a glavne teme o kojima govore su npr. strategija dekarbonizacije, smanjenje proizvodnje tradicionalnih goriva, prestanak otvaranja novih bušotina i znatno povećanje ulaganja u obnovljive i čiste izvore energije. Problem klimatskih promjena stavlja sve veći pritisak na ubrzanje tranzicije u proizvodnji i korištenju energije iz ugljikovodika, pa vodeće kompanije sada javno objavljuju svoje ciljeve. Tako je Royal Dutch Shell za cilj postavio postizanje neto nulte emisije do 2050. godine. Da bi to postigao, obvezao se svake godine do 2030. smanjivati svoju proizvodnju tradicionalnih goriva za jedan do dva posto te je svesti na 55 posto od ranije dostignuta peaka. Paralelni cilj Shella je i izgradnja snažne pozicije u proizvodnji energije iz vodika za teški transport i industriju te mreže od 500 tisuća punionica za električna vozila već do 2025. godine.
British Petroleum također je istaknuo cilj doseći neto nultu emisiju do 2050. godine. Kao neku vrstu pokore za ranije grijehe, čak je i proračun za korporativnu propagandu odlučio preusmjeriti u promociju progresivnih klimatskih politika. Pokrenuo je ulaganja u vjetroelektrane i solarne elektrane, iz kojih će do 2030. godineproizvoditi 50 GW električne energije. Još ambiciozniji cilj je postavio francuski Total, koji do 2030. planira 100 GW iz obnovljivih izvora.
Jedan od ključnih razloga za javnu objavu takvih tranzicijskih ciljeva pritisak je savjesnih dioničara koji su shvatili da su promjene neizbježne i ogromne. U takvim okolnostima obveza menadžmenta je svojim dioničarima predstaviti nove strategije i odgovore na tako važne izazove, kako bi dioničari mogli procijeniti kakve će to posljedice imati na budućnost kompanije, na buduće prinose i ugled dioničara.
Dok je aktivizam velikih dioničara dobrim dijelom natjerao uprave velikih naftnih kompanija na akciju, u isto vrijeme izgleda kao da su Ina i njezina oba velika dioničara ostali duboko u prošlom vremenu. Njihove glavne teme su i dalje investicije u refineriju u Rijeci i biorafineriju u Sisku, a na korporativnim stranicama Ine (kao i njezina strateškog partnera Mola) nema ni slova o strategiji dekarbonizacije i neizbježnoj tranziciji.
Preuzimanje nije završni junački cilj
Iako će investicije u modernizaciju rafinerije u Rijeci i biorafinerije u Sisku unaprijediti te pogone glede njihova utjecaja na okoliš, nažalost, te investicije potvrđuju da Ina namjerava ostati u svome core businessu naftnih derivata, a da ogromno buduće tržište čiste energije bez borbe prepušta drugima.
Tranzicija prema čistoj energiji je proces u kojemu ne sudjeluju samo proizvođači i potrošači energije, već i države aktivnom regulativom i paketima različitih mjera. Preuzimanjem većinskog vlasništva Ine Vlada preuzima i odgovornost za budući odnos Ine prema klimatskim promjenama i posljedičnim krupnim poslovnim izazovima. Jer postati većinski vlasnik nije neki završni junački čin, već ogromna obveza i odgovornost u vremenima koja donose tektonske promjene.
Ako preuzme većinski udjel Vlada više neće biti opterećena kompleksnim odnosima s Molom. Hoće li ona tada (kao što to čine progresivniji dioničari vodećih naftnih kompanija) pogurati menadžment Ine da izađe iz komfora matičnog poslovanja i ponudi adekvatan odgovor na akutne izazove ili će ih uteg investicija u Rijeci i Sisku samozadovoljno usidriti na mjestu, sve dok ih ubrzane tržišne promjene žestoko ne uzdrmaju?
Tekst: Željko Perić
Preuzeto iz LIDER-a, 2. srpanj 2021.
